BIBLIJSKA PORUKA DANA

PRESVETO SRCE ISUSOVO

     Petak, 11. lipnja 2010.

Lk 15,3-7

3Nato im Isus kaza ovu prispodobu: 4"Tko to od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu od njih, ne ostavi onih devedeset i devet u pustinji te pođe za izgubljenom dok je ne nađe? 5A kad je nađe, stavi je na ramena sav radostan 6pa došavši kući, sazove prijatelje i susjede i rekne im: 'Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu.' 7Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika nego li zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja."

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

PRESVETO SRCE ISUSOVO

            Općenito je danas uvjerenje kako je srce najugroženiji čovjekov organ. Ne samo u fizičkom odn. tjelesnom već i u duhovnom smislu. Sveprisutan je infarkt, kljenut srca, ali i kljenut ljubavi, infarkt, (s)lom međuljudskih odnosa, gdje se odvija borba sviju protiv svih.

Blagdan Srca Isusova nema ništa zajedničkog sa sentimentalnošću, romantikom ili idiličnom lirikom. Danas je blagdan probodenog Srca. Isus Krist je veliko srce, srce u samozataji i samoponiženju. Na današnji se dan ponavlja drama Velikog petka. Dan je ovo otvorenosti, topline, razumijevanja, praštanja, bezgranične ljubavi. Blagdan sveopćeg angažmana Boga za ovaj svijet. Srce je žarišna točka Isusova bića, beskrajno more u kome se slijevaju srca svih ljudi.

Svetkovina najuže povezana s pashalnim misterijem. Iz probodenog Srca izviru sakramenti Crkve, rađa se život. Zrno koje umire donosi obilan rod u obliku novog naroda Božjeg. Tekstovi koji se donose na današnji blagdan redovito su usko povezani kristološkom i pneumatološkom protegom. Voda života koja izvire iz boka Spasiteljeva jest Duh Sveti, on je onaj izvor u pustinji koji daje da zaživi novi život.

U Starom se zavjetu na 26 mjesta govori o "srcu Božjem". Srce je organ Božje volje. Bol koju to srce ćuti zbog ljudskog grijeha razlogom je zašto dolazi na svijet potop. Ali s druge strane, spoznaja kako je čovjek slabo i nemoćno biće, okrenuto prema grijehu i zlu, razlogom je da Bog ubuduće neće ponoviti takav sud na čovjekom. To se ponavlja poslije kod Hošeja. Bog opozivlje svoju vjernost, ali na kraju mu se "srce i utroba prevraćaju, gori od sućuti za svoj narod" (Hoš 11). To poglavlje u Hošeje neki su prozvali "starozavjetni himan ljubavi" (uspoređujući ga s 1 Kor 13). Taj starozavjetni slijed, u kome se Božje srce doslovce lomi i puca zbog čovjeka, obraća sud u smilovanje i na kraju pobjedu odnosi "milosrdna ljubav Boga našega" nad pravednošću kojom bi morao kazniti čovjeka. Ma koliko Izrael otpadao od svog Boga, nijekao svoje iskone, Bog ne može iza svojih obećanja, ne može zanijekati sebe ni izabranje Izraela.

Bog u Kristu preuzima na sebe sudbinu odbačene i razorene ljubavi, on zauzima mjesto grješnika, ide na križ i probodeno Srce na križu ispunjenje je starozavjetnog proroštva.Svi starozavjetni antropomorfiz­mi, ma koliko mjestimično bili radikalni, poprimaju upravo u utjelovljenoj Riječi, Isusu Kristu, svoju žarišnu točku, najdublju dubinu. Isusa je strah, on se srdi, raduje, nada, koleba, srce mu puca, žalosti se i plače. Njegov život je jedna trajna muka, patnja, a patnje nema bez sposobnosti trpljenja, bez osjećaja.

Govoriti o Srcu Isusovu znači pokušaj da se zaviri u nutarnji život samog Boga. Znači to promatrati i čitati Božji 'životopis'. U svijetu obezdušenu i bešćutnom postoji jedno srce koje kuca i sve prihvaća, ljubi, sve poziva. "Dođite k meni svi vi umorni i opterećeni..." I "koliko sam puta htio skupiti tvoju djecu kao što kvočka kupi svoje piliće pod krila... ali vi ne htjedoste". Isusova je ljubav iznevjerena i razočarana - to je konačnica našeg odgovora Isusovu zovu. Stoga se njegovo Srce cijepa na križu, puca od boli.

Srce Isusovo - to je spasenje u slici srca i ljubavi. Blagdan velikog zova i neodgovaranja na ljubavni zov. I današnji nam dan kaže: Postoji jedan - Isus - koji je sebe razdao i razdajući se zapalio svijet: "Došao sam baciti oganj na zemlju..." Što nam zapravo mogu reći o Bogu filozofija, znanost, pa i religije? Samo toliko da Boga ne poznajemo. Što mi znamo o Bogu svojim vlastitim moćima? Ništa. Zato nas Isus mora suobličiti sa svojim srcem. Njegovo srce mora gorjeti u našim grudima, on nam mora podariti sama sebe, da bismo upoznali njega. "Samo se srcem dobro vidi i zna".

Iz Isusova Srca potekle su rijeke i riječi Božje ljubavi kojima je samo jedno cilj: Naš spas i sreća. U Isusu biva vidljivo da je Bog srce svijeta i svemira te da u tome srcu ima mjesta za sve i svakoga, jer to je srce mjesto praštanja i pomirenja. Srce je to u kome noći postaju dani, tama svjetlost, jer se sve preobražava u ljubav. Srce Isusovo srce je Boga u svijetu i svijet će pronaći svoje srce samo u ovome srcu te svoga Boga u Bogu Isusa Krista.

Na to je smjerao i veliki teolog ljubavi sv. Bonaventura kad je napisao: "Isusova tjelesna rana smjera na njegovu duhovnu ranu... Gledajmo kroz vidljivu ranu nevidljivu ranu ljubavi".  Isus spasava svijet otvarajući svoje srce i biće ljudima. Razdajući se. Srce spasava, ljubav spasava dok se razdaje. Tako ćemo pronaći u Isusovu srcu središte, srčiku svog kršćanstva, ponuđenu na promatranje, prihvat i uzvraćanje ljubavi. To srce poziva naše srce. U njemu je izrečeno sve što Bog ima reći svijetu. To nas srce poziva na aktivni angažman u svijetu. Na razdavanje. Ne na grčevito hvatanje za sitne vlastite interese ili probitke, već u ljubavi koja se posvema dijeli. "Ne samo za sebe živjeti, već se drugima razdavati. Biti od koristi svijetu" - tako je formulirao svoj program sv. Franjo. A on je kao nitko bio Kristu suobličen, pa i tjelesnim ranama. Konačno, i velikom ranom na srcu..

Srce Isusovo pred svakog od nas stavlja jasni upitnik: Što je s mojim i tvojim srcem? Da ga nismo jeftino prodali? Da ga nismo nizašto razdali i prokockali? Ljubav je nemoguće bilo čime kupiti ili platiti. Ona se može samo razdavati. Na tu ljubav moguće je odgovoriti samo istinskom ljubavlju i predanjem.

BIBLIJSKA PORUKA DANA

Vrijeme kroz godinu

10. tjedan kroz godinu

     Petak, 11. lipnja 2010.

Mt 5,27-32

27"Čuli ste da je rečeno: Ne čini preljuba! 28A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu. 29Ako te desno oko sablažnjava, iskopaj ga i baci od sebe. Ta bolje je da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo bude bačeno u pakao. 30Ako te desnica tvoja sablažnjava, odsijeci je i baci od sebe. Ta bolje je da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo ode u pakao." 31"Rečeno je također: Tko otpusti svoju ženu, neka joj dade otpusnicu. 32A ja vam kažem: Tko god otpusti svoju ženu - osim zbog bludništva - navodi je na preljub i tko se god otpuštenom oženi, čini preljub."

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

SRCE - IZVORIŠTE GRIJEHA

Mt 5,27-32

Nakon što je obradio tematiku čovjekove, ljudske agresivnosti prelazi Isus na pitanja spram seksualnoga morala i pokušava i to područje čovjekove egzistencije osvijetliti posve novim zrenjima. Naime, želi prenijeti cjelokupnost toga kompleksa u čovjekovo srce. Kao što ona riječ “ne ubij” - isključuje bilo koji oblik gnjeva, srdžbe, uvrede, nepomirljivosti među ljudima, i kao što će svaku od tih čovjekovih reakcija Bog krajnje strogo sankcionirati, isto primjenjuje i na čovjekovu spolnost. Bog vidi u srcu, i nitko se ne može oteti njegovu pogledu i u konačnici sudu.

Riječ je u odsječku o preljubu, sablazni i rastavi braka.  Gdje počinje preljub? Prema starom zakonu a i suvremenom kaznenom pravu vrijedi samo vanjski ostvareni i učinjeni čin. Isus pak pita - koja je zapravo u konačnici Božja volja i gdje je ta volja. Vanjski je čin samo vidljivi izričaj, odjelotvorenje onoga što se davno već dogodilo u srcu, u mislima. Misao se pretoči u žudnju, a žudnja u djelo. Nijedno djelo ne počinje činjenjem, pukim vanjskim izvršenjem ubojstva ili preljuba. Svaki čin prođe dugo vrijeme svoje ‘inkubacije’, upravo kao i bolest. Ona se ne javlja naprečac, mnogi čimbenici prethode bolestima. Čin se događa nakon spleta mnogih okolnosti uvjeta, razloga, sklonosti, osjećaja, i tu, u čovjekovu srcu i njegovoj duši, odlučuje se o njegovoj moralnosti.

Što zamućuje moj pogled? Što je spoticaj mome bližnjemu u mome ponašanju? U čemu ga priječim da ide pravim putem, da postigne svoj cilj? Isus jasno veli: Zlo se rađa u srcu. Pazi na svoje srce i misli. I oči i ruke su instrumenti srca. Srce se njima služi u činjenju zla.

U Isusu se očituje i više od Mojsija, više od Salomona, Hrama, Jone. Daleko više od prebučnih prevratnika koji bi htjeli preokrenuti vanjski poredak u svijetu, a u svome srcu ostaju stari, zli, pokvareni, pohotni. Isus se bori za čovjeka pojedinca, za ono što bi stari rekli "in-dividuum", nepodvojenu osobu u doslovnom smislu riječi. Nepodvojenu u odnosu na sebe, Boga i bližnjega. Isus je za nutarnju nepocijepanost, cjelovitost, potpunost. Čovjek nije roba, tako ni brak nije roba za potrošnju, pogotovo ne u obliku u kome se danas nudi čovjek, poglavito osobe ženskoga spola. Pa nemoguće je reklamirati bilo koje novo vozilo, ako na 'haubi' nema razgoljene ženske osobe. Isus nastupa upravo protiv takva obezvrjeđivanja čovjekove osobe.

A to je daleko veće od bilo kakve i koje revolucije. Isus je za cjelovitost osobe i cjelovitu odgovornost. Ako je nekima Isusovo poimanje braka i bračne vjernosti nalik represivnom moralu (kad smo suočeni s prilikama gdje se svaki treći brak razvodi, a govor o grijesima s tog područja u očima prosvijetljenih suvremenika samo sredstvo da se u čovjeku porode osjećaji krivnje i grižnje savjesti), zašto onda ti isti ne prihvate u ime čovještva i čovječanstva druge Isusove antiteze, npr. one o ubijanju, nenasilju, praštanju, zakletvi? Nije li velika istina da je u svakom sukobu, na užem ili širem prostoru, u domeni osoba ili naroda pa i cijelog svijeta, pobjednik zapravo jedino smrt.

U svakom ratu - a to nam je postalo bjelodano jasno napose u našem domovinskom - smrt je konačni pobjednik na bojnom polju. Nema te ideje ili ideala za koji bi se isplatilo bilo što ili koga ubiti. Dakle, Isus ide puno dalje od svih mogućih pacifista, demonstranata, preduhitruje nas za cijelu budućnost. Vidimo, Isus ne uklapa ni u koje poimanje, ni ono od jučer, ni ovo od danas, niti ono od sutra. Pa i onaj tko se na njega poziva, olako dolazi i sam u sukob s njime. Kamen spoticanja svakome, tko se ne usmjeri prema Bogu. Očito je jedno: Isusu se može reći samo radikalno: da ili ne! U konačnici je pitanje: Što je s mojim i tvojim srcem? Što se u njemu nalazi i kakve se misli tu rađaju?

Isus u ovome odsječku kritizira postojeće stanje u ondašnjem židovstvu. To bijaše patrijarhalno društvo u kome žene bijahu bez ikakvih prava. Muškarac je prema vlastitu nahođenju imao pravo otpustiti ženu iz braka, pa čak i s najbanalnijih razloga. Isus vraća dostojanstvo svakoj osobi, napose onoj pogaženoj, poniženoj, onima koji su izloženi samovolji svojih bračnih partnera. On postaje zaštitnikom braka, žene, zaštitnikom zdrave spolnosti. On je uzor čiste i prave ljubavi prema svakome čovjeku i zato treba poći u njegovu školu razumijevanja i ljubavi.

Treba pak i krajnje ozbiljno prihvatiti Isusove riječi o samosakaćenju. Iskopati oči, odsjeći ruke, udove, odstraniti one udove koji čovjeka navode na grijeh, požudu. U blaženstvima pak Isus govori o onima koji su čista srca. Takvi Boga gledaju. Nepomućena pogleda, lišena svakoga egoizma, požude, strasti. Imati osjećaje Isusa Krista u sebi!  On kao da nam veli: Kao da želi reći: Prestani biti pohotnik u srcu, koji požudno vreba na bližnjega, na kraju ubijajući samoga sebe, razarajući svoju egzistenciju, umirući od svoje požude. Tek kad se sa sobom izmiriš, prestaje biti problem ono što te muči. Mudrost je to svih velikih umnih i mudrih ljudi koji su ovladali sobom i svojim strastima.